Premijera „Magbeta“ u Novom Sadu
Predstava je nastala u zajedničkoj produkciji Budva Grad Teatar, Srpskog narodnog pozorišta, Beogradskog dramskog pozorišta, Art centra „Itaka“, kao i Inđije i Novosadskog pozorišta. Nakon Beograda i Budve sada su i gledaoci u Novom Sadu imali prilike da vide čuveni Šekspirov komad. „Magbet“ je tragedija o ubistvu kralja i posledicama tog čina.
„Moj Magbet ima velike dileme, on je taj koji stalno strepi od odluke i beži od odluke. Tu su se stvari menjale skroz, jer nismo hteli prosto da ga definšemo da do kraja bude kao tri osnovne emocije jednog, tri osnovne emocije drugog, da ne bi tako bilo suviše očigledno i prosto mešali, kombinovali i jedan izlazi iz drugog“ kaže glumac Branislav Jerković.
U režiji Nikite Milivojevića predstavljeni su slojevi ličnosti i kralja i Ledi Magbet. U tom smislu reditelj je primenio jedno posebno rešenje, jednu ulogu igralo je više glumaca.
„Moje su scene ubistva, odnosno nakon ubistva, a sledeća je jedna otvorena scena ubistva koja je rešeno simbolično, smatram veoma lepo. Reč je o unutrašnjem sukobu“ kaže Gabor Pongo, glumac.
Trećeg Magbeta igrao je Arpad Mesaroš. Njegova pojava bila je u znaku krajnosti u osećanjima, o trenucima najvećeg ludila. Osim toga, veoma je zahvalan što je na sceni mogao da bude sa sinom.
„Velika je čast što sam sa sinom, Arpadom Mesarošem mlađim igrao zajedno. Zajedno smo bar u četiri scene, a on je u petoj, kaže Arpad Mesaroš, glumac.
- Kako je tebi bilo da igraš, kakav je doživljaj?
- Dobar, kaže Arpad Mesaroš mlađi.
- Kakvu si ti ulogu dobio?
-Trebalo je samo četiri puta da pređem preko scene.
- On igra Flinsa, Bankijevog sina, dodaje Arpad Mesaroš.
Reditelj Nikita Milivojević je škotsku dramu pretočio u neobično intezivnu, u vizuelnom, koreografskom i muzičkom smislu zadivljujuću formu. Komad je bazirao na slikama proročanstava i snova: „Mi pratimo te slike snova, te slike u njegovoj glavi koji su samo na ivici da su moguće i da nisu moguće, da su realne da su fiktivne. Ali to je bilo jedno tumačenje onda, i to Magbeta umnožava, tri ga glumca igraju jer u svakom od nas ima mnogo slojeva, mnogo nekih ličnosti, pa bar ova tri su nekako pokušali tu ideju da zaokruže.“
Na sceni se gradi svet snoviđenja koji se meša sa groteskom. Uključeni su i isprepleteni i elementi pozorišta pantomima i senki, koji fino uobiličavaju neuhvatljivo, snove, realnost, vanvremeno i prošlost.